Shanse- da ili ne?
Gresim. Tesko mi je to da priznam, narocito ako ne budem fer prema vaznim mi osobama. Ali, istovremeno, mozak krene ubrzano da mi radi, da smislja opravdanja, resenja ili bilo sta sto moze da popravi sliku o meni u ocima tih ljudi. Ne vidim nista lose u tome. Ali, ono sto mi se u poslednje vreme desava stvarno ume da me izbaci iz koloseka.
Neko je mnogo pogresio. Ja sam tipicna glupava zenska osoba i radim tipicno naopake stvari- ja smisljam opravdanja za tu osobu, umesto ona sama da to cini. A, ni ta osoba ne sedi skrstenih ruku vec cini ono sto mene najvise ubija- cuti! Zato ja i mislim. Kad niko nece nista da ti kaze, ti moras sam da smisljas i pronalazis razloge za greske. I, eto, smislim, kao, nesto i to nagovestim, ne bi li se ta osoba na to upecala. Ne. Nista. Milion puta dam sanse toj osobi da se izvuce, recimo, ali ta osoba i dalje cuti. Nekad pocne da se koprca, a ja i dalje zivim u iluzijama da on/ona nije to mislila/htela i uporno je/ga opravdavam. Jesam li ja idiot sto to radim? Sta sam ja ovde, u ovoj prici? Cutanje me ubija. Makar i losh razgovor, ali samo nek je razgovor... Neka se i ne razumemo, ali bar da znam da smo pokusali da pricamo, da znam kako se prica zavrsila. Ne volim nista nedovrseno, jer se sve to, da citiram prijatelja, vuche kao pokidane pertle iza mene.
Što to ne volim da opravdavam nekoga ko sam treba da se brani...i onda ispadnem naivan u celoj priči , a sve želim da uradim iz dobrih namera. Razumem tvoju priču.
Nisi ti idiot. I nije to samo tipicno zensko ponasanje. Takvo je ponasanje svakog coveka koji je iole shvatio nesto. Ne mozemo da saznamo pravu istinu. Ne znamo zasto smo ovde gde jesmo. S jos nije P, to je jasno. Znamo da nista ne znamo. Ali, zasto bi neko muljao tamo gde je vec dovoljno zamuljano. Ta osoba jos to nije shvatila, verovatno. Tako da tvoji pokusaji da saznas bilo sta mogu da se porede sa pokusajima filozofa svih vremena da bilo sta saznaju. Nema odgovora, ako zavisi od nekog ko nece da govori. Sad je samo na tebi da pronadjes nacin da zavaras svoju glad. A, to zna da bude bas tesko. Ti si hrabrija. Zato i hoces da govoris.
ponekad je teško bilo šta reći. i koliko god drugoj strani izgledalo čudno -ćutanje ponekad kaže više od čitavog romana.
Prijatno!
Cutanje govori vise od price...
Ali, onda taj sto cuti mora da bude vest "cutalac" i da izvede to tako da bude jasno sta je hteo cutanjem da kaze, a ne da cuti i da niko ne zna sta je time hteo da kaze. Onda cutanje nema svrhu. Ostaje samo zabuna.
I ja sam glupaca koja uvek tarzi opravdanja za tudje greske,samo zato sto ne zelim da verujem da neko moze biti los i namerno raditi nesto sto ne treba. Ponekad skinem te ruzicaste naocare cisto da znam gde sam,ali uglavnom volim da ih nosim.Lepse je.
Auuu, mozda i te nase ruzicaste naocare mogu da imaju opasnu dioptriju. Ma, i cutanjem mora nesto da se kaze. Nije svako cutanje isto.
Ćutanje je najteža optužba, priznanje i prijetnja. Zavisno od situacije.
pozdrav