Children's Hour
Naslov ima delimichne slichnosti sa istoimenim filmom. Kad sam bila mala, ne znam kako ni zasto, uvek sam strepela od dece maminih prijatelja. Imala sam svoj svet, fino se slagala sa mladjim bratom (koliko god je to moguce), ali te proklete vecheri kad brachni parovi dodju kod mojih roditelja na ispijanje kafe i razgovaranje, i pritom povedu par djavola (u daljem tekstu-dece), dovedu me do nervnog rastrojstva. Polome mi igrachke, pocepaju slikovnice, pobutaju sve sto sam ja lepo chuvala, izgube mi voshtane bojice koje sam brizhljivo chuvala i, kao vrhunac svega, iako cutim i kidam se u sebi, pocnu da me shtipaju i ujedaju. Iako oni ovo ne chitaju, hocu samo da kazhem "hvala Goranu, Jeleni i Marku sto su jedini bili vaspitani".
Kladim se da je svako imao slichnih muka. Da napomenem da sam jednom samo od muke Branku lupila shamar u parku kad smo imali po tri godine i da se on drao kao june, ne od bola nego od iznenadjenja. E, evo sta sam ja htela da vam kazhem. Dakle, sad imam 25 godina. Ovakve smejurije smo, po pravilu, prevazishli. Kad ono- pazi iznenadjenja, ja nisam. Malopre mi je u goste dosla jedna izvesna dama sa dva Antihrista. Nanjushila sam opasnost pre nego sto su prekorachili prag, ja sam sakrila sve igrachke koje sam chuvala. I, bila sam u pravu. Malopre su otishli, nakon dva i po sata. Nista strashno, pocepan je prekrivach sa kaucha i album sa slikama. Samo su 1 chashu soka prosuli, a flasha je bila od izdrzhljivog stakla i nije se slomila.
Ali, eto, kaze moja mama- moras se druziti sa narodom, moraju se i takve stvari deshavati. Mada, moracu ja sad da popijem jednu tabletu, osecam kako mi srce kuca u mozgu.