Svako vreme ima svoje breme

Setim se ove umotvorine jednom godisnje, i svakog puta me razlicita stvar navede na to. Ove godine je povod bio- Dushko Dugoushko. Mi mozda nikad u Srbiji nismo napravili tako kvalitetne crtace, ali smo bar znali sta da proberemo iz tudje baste. I to se ceni. Ne moze svaka zemlja da ima sve. Medjutim, pre 3 dana sam se bas iznenadila. O cemu se radi?

Petoro Americke dece je sedelo ispred TV-a i gledali su neki crtac, noviji, jako popularan u Americi, jer se prikazuje na Diznijevom kanalu. Dvoje najmladjih ne uzimam u obzir. Hajde da ne uzmem i srednje dete u obzir, ali 2 decaka od 12 i 15 godina ne mogu da ignorisem u daljoj prici. Kazem kako taj crtac ima dobre ideje, ali nje ni problizno zabavan kao Bugs Bunny ili, kako ga mi znamo, Dusko Dugousko. Gledaju me belo. Da nisam pogresno izgovorila? Nisam. Pitam ih da li u culi za njega (a, vec razmisljam- kakvo glupo pitanje, pa ko nije cuo za njega). Nisu. Nemaju pojma ko je to. Naravno da necu Kremenka i Popaja da pomenem ikad.

 Nekako mi se sve ovo ucinilo kao jako kratka prica, ali stvarno nemam sta da dodam. Moj mozak ne moze to da shvati, bas mi je to zalosno palo na srce, ali, onda, procitam naslov i  mogu samo da slegnem ramenima. Pa, ni ja ne znam Kalimera. Cula sam za njega, znam za "nepravdu", ali nisam gledala nikad. Mada, ova deca ne znaju ni da je Dushko zec.


Zla teta

Roditelji su prezauzeti, imaju 5 dece. Ja sam ta koja mora da vikne kad se svadjaju, tuku, mada, ja sam ta koja im da da jedu i stavi ih u krevet. Roditelji zele da ih vide srecne, ciste i nasmejane kad se vrate kuci, ali, zaboravljaju da su deca zeljna da izraze svoje emocije pred njima. Nekad to bude samo vriska. Zeljna su paznje i, sta bude, dobiju napade placa i "I want ice cream" vriske po podu. I, mama kaze meni : "You're the boss". Dakle, ja sam ta koja mora da bude los covek i da stalno kaze "ne moze". Pa, i ja bih volela samo da se igram i da ih hranim, a da roditeljima ostavim te "prljave" poslove, ali, avaj, njima je lakse da oni budu andjeli koji ce na kraju dana da ih spasu zle "ne moze" devojke, i kad deca placu da kazu "dace ti mama/tata cokoladu". Znam, ne treba nista da prihvatam licno, ali se stvarno iznerviram. Da li ce deca ikad da shvate da sve sto radim je za njihovo dobro?